Avantura zvana rafting

Ocena:
3.5/5
od 11 čitalaca

Često smo skloni da verujemo da je tuđe bolje i lepše, tako da zanemarujemo ono što nam je nadohvat ruke. Tako je i sa „našim“ kanjonom Tare. Iako je naš jezik bogat, teško je pronaći prave reči da se opiše sva ta lepota. Čovek se, s jedne strane, oseća sićušnim pred veličanstvenom prirodom a sa druge začaran lepotom koja zarobljava sva čula.

Oduvek su me vode privlačile, bilo one more, reka ili jezero. Od kada sam prvi put videla rafting na televiziji u meni se probudila želja koju nikako nisam mogla potisniti. To nešto, za šta još nisam imala predstavu kako izgleda me je neodoljivo privlačilo, mnogo više nego strah koji sam osećala od nepoznatog. Kockice su se poklopile i za svoj rođendan sam poželela da sebi ispunim želju i probam to adrenalinsko ludilo od vožnje gumenim čamcima zvano rafting.
 

Čista ko suza

Tara, zvana „Suza Evrope“, je najlepša i najbistrija planinska reka u Crnoj Gori (a i šire). Izvire ispod Komova (1250m nadmorske visine) i tekući kanjonom 144 km do Šćepan Polja sa rekom Pivom pravi Drinu, jednu od najdužih i vodom najbogatijih reka jugoistočne Evrope. Kanjon reke Tare dubok je do 1330 m, što ga čini najdubljim kanjonom u Evropi a posle Kolorada i u svetu. Većim svojim delom se nalazi u Nacionalnom parku“ Durmitor“ koji je 1980. godine uvršten u Svetsku baštinu prirodnih dobara UNESCO-a, ispunjavajući čak tri uslova: geološki, hidrološki i biološki fenomen. Najatraktivniji deo kanjona dužine oko 90 km od Šljivanskog do Šćepan Polja, obiluje brzacima (preko 50), divljim pritokama, penušavim vodopadima, bujnim raznovrsnim šumama čije drveće staro po nekoliko stotina godina para nebo u visinu i do 50 metara.



Reka Tara je poslednjih godina postala popularna među turistima koji vole splavarenje na divljim vodama, koja je po kategorizaciji atraktivnosti za rafting ocenjena 3-5 (Colorado Grand Canyon je ocenjen najvećom ocenom 5), što znači da uzbuđenjem spada u sam vrh reka za splavarenje dok je što se tiče lepote sigurno bez premca. U kanjonu se nalazi više od 80 veoma interesantnih, većih pećina. Tara je takođe i najveći evropski rezervoar pitke vode, tako da dok se spuštate njenim brzacima možete je slobodno i kozumirati, što morate priznati, nije baš čest slučaj sa drugim rekama!

 
Boravak u kampu

Bilo da krenete u sopstvenoj režiji ili u organizaciji neke od brojnih agencija najverovatnije će vam stacionarna tačka biti u kampu Bastasi koji se nalazi oko 20-tak kilometara jugoistočno od Foče. Mi smo na ovu avanturu krenuli u organizaciji agencije iz Novog Sada. Put nas je nadalje vodio preko Šapca, Loznice, krupanjskog Soko grada, Ljubovije, Višegrada, Foče pa do kampa. Put je većim delom solidan, osim zadnje deonice, inače regionalnog puta koji vodi do Nikšića, koji niji bio čak ni asfaltiran. Kao i svaki kamp, tako se i ovaj sastoji od niza bungalova, trpezarije, mokrog čvora ali i šatora, za one koji preferiraju takav vid smeštaja.


Više rafting klubova imaju smeštaj u ovom kampu pa između ostalih i „naš“ „Drina-Tara“. Nemojte očekivati luksuz, ali znajte da ćete biti smešteni u udobnim i čistim bungolovima bez tople vode i drugih blagodeti savremenog nam društva ali sa druge strane, verujem da vam to neće ni malo faliti u onakvom ambijentu. Iako se kamp nalazi u „nedođiji“, kao što rekoh, poseduje mokri čvor sa „open-air“ umivaonicom, muškim i ženskim toaletom, improvizovanom tuš-kabinom sa sve buretom na vrhu a da li će biti tople vode ili ne, pre svega zavisi od onoga „gore“. Naravno, ljubazni domaćini će vam ugrejati vodu na tzv. “smederevcima“ ako vas vreme ne služi.

Deo za dnevni odmor, druženje, klopu, ćaskanje, čitanje i sve ostalo se nalazi u tzv. trpezariji u kojoj se poslužuju božanstveni delikatesi domaćina, pripremljeni na starinski način, u više nego dovoljnim količinama. Jedno je sigurno, tamo niko ne može ostati gladan. I sada kada se setim svih onih đakonija: ja(g)njetine i jaretine na ražnju, teletine pod sačem, dimljenog sira, pršute, skorupa, kiselog mleka, raznih pita savijača, „izljevuša“, vrućih uštipaka-priganica, sarmice od raštana, pastrmki, lipljana, kačamaka pravljenog od kukuruza mlevenog u vodenici, domačeg h(lj)eba pečenog u krušnoj peći ili pod pekom i ko zna čega sve ne, krene mi voda na usta. Pritom moram spomenuti i čuvenu domaćinovu „krušku“ rakiju od divljih krušaka kao i neizbežnu „šljivu“. Na vinskoj karti su naravno i domaći „Vranac“ i zlatno žuta „Žilavka“. I o vegatarijancima se vodilo računa pa pored silnog „mrsa“ njima se nudi raznovrsna jela od povrća i gljiva a ne treba zanemariti ni podatak da je svo povrće organsko, proizvedeno na tradicionalni način bez veštačkog đubriva i drugih dodataka.

A da bi potrošili sve te silne kalorije koje ste uneli postoji i mesto za rekreaciju - odbojkaški teren. Pogotovo je interesantno kada se vodi „ljuti boj“ između ekipa - gostiju smeštenih u komšijskim kampovima. I zabava je priča za sebe. Za nju se obično pobrine neko od gostiju sa gitarom pa pesma spontano krene do sitnih sati. Nije redak slučaj da Slovenci zaigraju polku a Srbi užičko kolce da bi se na kraju svi izmešali i napravili dobar štimung.

 

Avantura može da počne

E sada ono glavno. Manje više svaki rafting klub ima više programa raftinga: jednodnevni, dvodnevni ili tro i višednevni. Za koji ćete se odlučiti zavisi pre svega od vremena i „vremena“. Cena drastično raste kako se broj dana povećava, za to je kriva taksa za ulazak u nacionalni park „Durmitor“, tako da cena jednodnevnog raftinga od Bršanovice do Bastasa iznosi 35 € ukoliko idete direktno preko kampa (tako je bilo u vreme našeg boravka) pa do par stotina evra za višednevni rafting.
Rafting se vrši sa najsavremenijim rafting čamcima. Što se tiče opreme potrebne za rafting ne morate se brinuti, svi gosti dobijaju rafting opremu koja uključuje kacige, neoprenska odela i obuću, sigurnosne prsluke i vesla. (Priča za sebe, uz neizostavnan smeh, je spoznaja nas samih kao i ostalih učesnika raftinga u odelima „ljudi – žaba“ koji više ličimo na punoglavce nego na žabe.)

 
 
Za jednodnevni rafting, za koji smo se mi odlučili i koji predstavlja najatraktivniji deo kanjona Tare u dužini od 21 km od Brštanovice do Bastasa sa preko 20 od ukupno 50-tak bukova, obično se kreće iz kampa oko 10h. „Ide“ se džipovima. Prelazi se granični prelaz između BiH i Crne Gore, kod Šćepan-polja, mesta spajanja Pive i Tare u Drinu. Ne zaboravite da ponesete pasoš a ukoliko ga nemate, poslužiće i lična karta. Dalje, put nastavlja gudurama kanjona Tare. Iako je put uzak i imate osećaj da sva četiri točka ne dodiruju zemlju i da lebdite iznad kanjona, budite bez brige jer su vozači zbilja vešti. Posle kraće vožnje od 50-tak minuta stiže se na odredište tj. Brštanovicu

 
Tamo se već oseća užurbana atmosfera pred spuštanje. Čamci se pumpaju, oblače odela (za one koji to nisu učinili), daju poslednje instrukcije i najzad ukrcavanje. U samom čamcu postoje na dnu konopci u koje se radi sigurnosti „kače“ noge da bi se sprečilo eventualno ispadanje. Mogu reći, iako ni nama nije bilo svejedno, da je rafting prilično bezbedan i za decu. Donja starosna granica je 8 godina ali  ona nije tako stroga. (Za vreme našeg boravka neki Zagrepčani su sa dvoje dece, jedno četvorogodišnje a drugo sedmogodišnje, išli na trodnevni rafting). Kako će se rafting doživeti ne zavisi samo od reke, već i od ljudi na čamcu, njihovih godina, navika, očekivanja ali i vaspitanja. Neophodan je timski rad tako da svi veslaju (i deca imaju svoje zadatke) i mora se slušati skiper (vođa čamca). Prvo se nailazi na buk Brštanovica koji je ujedno i najduži na Tari (2 km), slede Borovi, po mnogo čemu najatraktivniji na celom putovanju. 

 

Sledeći buk je buk Ćelije a nakon njega Gornji i Donji Vjerinovića bukovi koji na Tari imaju najveći pad. Posle njih sledi mirniji tok Tara i uskoro se pristiže do mesta Uzlup. Tu se nalaze ostaci brane za balvane, koja je služila u stara vremena kada se Tarom transportovala drvena građa. O transportu su brinuli triftari - uglavnom Fočaci, koji se smatraju začetnicima splavarenja. Spajali su balvane praveći „dumen“ - veslo koje se na balvanu koristilo kao poluga. Po odlasku triftara 1973. godine počelo je turističko splavarenje na drvenim splavovima. Za razliku od splavarenja gde ste pasivni posmatrač u raftingu ste aktivni učesnik. Slovenac Matjaž Šmit se smatra začetnikom (1989. godine) raftinga na Tari. 

Raj za oči

Predeli i stajališta sa vodopadima kojim prolazete su nestvarne lepote tako da, kada to bukovi dozvole, možete praviti foto-pauze. Nemojte se brinuti za foto-opremu, ona je na sigurnom u vodootpornom rancu kod skipera. Iako je Tara hladna reka, prosečna temperatura vode je 8 C čak i leti kada je vazduh najtopliji ostaje tvrdoglavo hladna i ne prelazi 12 C, najhrabriji učesnici raftinga se kupaju u njoj prilikom obaveznog stajanja i odmaranja. Za one manje hrabre, neizostavno je prskanje kao i trka sa suparničkim čamcima.
Do Šćepan polja se prelazi još 5-6 manjih bukova a zatim se tu kod mesta Sastavci, Tara i Piva sjedinjuju i njedre svog potomka – reku Drinu. Odatle se ide mirnijom Drinom sve do kampa Bastasi.

Sezona raftinga se smatra od aprila do septembra. Za one hrabrije i odvažnije preporučujem početak sezone dok za one ostale, malo manje hrabre, idealno vreme je juli-avgust. Jednodnevni rafting vremenski traje oko 3-4 sata u zavisnosti od meseca u kome se vrše „spuštanje“. Skiper Borko nam je rekao da se u aprilu–maju taj isti put prelazi za manje od 2 sata jer je Tara tada daleko brža i opasnija.

Iako je rafting priča za sebe i nakon njega ste puni utisaka, ne propustite, ukoliko za to naravno postoje mogućnosti, još neke izlete koji se nude kao što su Nacionalni park „Sutjeska“, obilazak jedine evropske prašume Perućice - jedinstven prirodni rezervat u Evropi sa veličanstvenim vodopadom Skakavac visine preko 80 metara, glečerskih jezera Zelengore, Maglića, Durmitora, kanjon reke Pive i Pivsko jezero i branu (HE) Mratinje kao i Pivski manastir. Mogućnosti za hiking i trekking su veliki pa ko šta voli nek izvoli.



I za kraj, ako se još pitate – Kada je Tara najlepša za rafting? – odgovor bi bio
UVEK. Tara je uvek nova i neponovljiva tako da domaćini kažu da nikad dva puta ne možete proći istom rekom. Od nivoa adrenalina u vašoj krvi odlučite da li će to biti u proleće ili u „toplijoj“ i „mirnijoj“ Tari u leto. U svakom slučaju vreme provedeno na ovoj „lepotici“ je bilo dovoljno da se „baterije“ napune do nekog novog, lepog i atraktivnog putovanja.

Da li znate da je

Pivsko jezero nastalo izgradnjom hidroelektrane odnosno podizanjem betonske lučne brane visine 220 metara što je svrstava u jednu od najviših brana toga tipa u svetu. Ovo jezero je inače sa najvećom akumulacijom pitke vode na prostoru bivše Jugoslavije. Iako je brana grandiozna a jezero prelepo, ipak je zbog njene gradnje uništen jedan od najlepših kanjona (naravno uz Taru) na svetu.

• prilikom izgradnje HE "Piva" i stvaranja akumulacionog jezera, Pivski manastir podignut u XVI veku, je morao biti izmešten na udaljenost od 2 km, u zaselak Sinjac. Poduhvat je bio izuzetno složen, s obzirom na to da je reč o velikom hramu, čija je unutrašnjost islikana sa oko 1260 m2 živopisa. Nakon obimnih stručnih istraživanja skinute su freske, crkva je demontirana, prenesena na novu lokaciju i ponovo ozidana istim kamenim materijalom i redosledom, uz konstruktivna ojačanja. Nakon ovih radova, na zidove i svodove crkve iznova je vraćen živopis. Radovi su trajali punih 12 godina ( 1969-1982).

• na terenu NP „Sutjeske“ sniman jedan od najskupljih filmova jugoslovenske kinematografije „Sutjeska“ u kome je na predlog doživotnog predsednika SFRJ samog Tita u filmu glumio čuveni Ričard Barton. Ukoliko se odlučite za ovaj izlet, vodiči će vam pokazati i mesta na kom je glumac snimao scena iz filma.

 Tekst i fotografije: Jadranka Džepina

  

 

Ostali postovi

Podelite sa nama iskustva sa Vaših putovanja. Pošaljite nam tekstove i fotografije na blog@teleporter.rs Najbolje reportaže biće objavljivane na sajtu.