MAURICIJUS

Ocena:
4.8/5
od 33 čitalaca

Petak 01.10., budim se i shvatam konačno je došao i taj dan, putujemo na Mauricijus. Još jednom proveravam da li su sve bitne stvari spakovane pre nego što se uputim na aerodrom Nikola Tesla sa kojeg letimo za Istanbul. Na Mauricijus letimo preko Turske, let traje tačno 12 sati (2 sata do Istanbula, i 10 sati od Istanbula do naše konačne destinacije.)

Pre svega moram da kažem da je Turkish Airlines kompanija u velikom zaslužna za to što ovaj put nije bio naporan i ako let dugo traje, kao jedna od vodećih kompanija pobrinuli su se i za izvrsnu hranu i za animaciju samog putnika s’ obzirom da je sadržaj muzike, filmova i igrica vrlo širok i svako može da pronađe nešto za sebe. Što se samog smeštaja tiče mi smo rezervisali smeštaj preko Jumbo travel agencije iz Beograda kojoj izuzetno verujemo jer smo već imali pozitivno iskustvo sa istom.

Mauricijus je ostrvska država u jugozapadnom delu Indijskog okeana, nalazi se oko 855 kilometra istočno od Madagaskara, do skoro za naše državljane je bila potrebna viza, ali više nije tako, na samom letu za Mauricijus stujardesa prilazi i pita sve putnike da li lete na Mauricijus ili Madagaskar, a zatim im daje dva formulara koja je potrebno popuniti, beli i žuti (beli je za samu vizu, a žuti je za njihovu kontrolu zdravlja), sama procedura nakon popunjavanja formulara, prilikom sletanja na ovo divno ostrvo ide prilično brzo, i turisti vizu dobijaju uglavnom na 30 dana, a na samom pečatu za vizu je ptica dodo koja je simbol ovog ostrva i nalazi se maltene svuda na ostrvu.

  Prvi utisak po obavljanju carinskih formalnosti i odlasku u naš smeštaj je zelenilo, ovo divno ostrvo je puno netaknute prirode, divnih zelenih planina i raznobojnog šarenog cveća. Zbog lakšeg kretanja i obilaska mi smo iznajmili rent-a-car i ako nam je na početku bilo malo nezgodno jer se na Mauricijusu vozi levom stranom, brzo smo se privikli. Naš smeštaj se nalazi na zapadnoj strani ostrva na  javnoj plaži Flic n Flac koja je kilometrima dugačka, sa sitnim belim peskom koji je poput brašna i malim rupicama na samom pesku u kome su svoj dom našle malene krabe koje izlaze uglavnom noću. Oko Mauricijusa se nalazi ogromni koralni greben, oko kojeg se razbijaju veliki talasi.S’ obzirom da je sada na ovom ostrvu proleće dnevne temperature ne prelaze 30C, a noću ne idu ispod 27C. Na plaži se nalaze visoke palme koje prave savršen hlad, pa tako vikendom kada su uglavnom slobodni, dolazi puno meštana sa unapred pripremljenom hranom i rumom (koga ovde ima u izobilju jer je Mauricijus poznat po proizvodnji ruma i šećera). 

Službeni jezici na Mauricijusu su engleski i francuski, a takođe se u velikoj meri priča i kreolski koji je nastao tako što su za vreme robovlasničkog perioda robovi izgovarali francuski jezik onako kako su ga oni razumeli pa su s’ stoga minimalne razlike između ova dva jezika, npr. gospođica na francuskom jeziku se izgovara madmoazel, a na kreolskom mamuzel.

No da se vratimo na opis onoga što po nama na samom ostrvu svakako treba posetiti, jedna od naših prvih atrakcija je svakako bio glavni grad Port Louis, koji ima svoju luku i ogromnu citadelu koja dominira gradom. U glavnom gradu osim centra grada koji je turistima interesantan za videti, tu je i ogromna pijaca, koju treba posetiti i na kojoj se prodaje sve od igle do lokomotive.

 Nakon obilaska glavnog grada, posvetili smo se zapadnoj strani obale koja ima mnoštvo toga za ponuditi, i zaputili smo se pravo ka regionu Black river, gde smo prvo zastali da posetimo čuvenu Tamarin plažu, u koju dolaze delfini svaki dan kako bi odmorili dok ne nastave dalje svoj put, njih kao i kitove je moguće videti između 10 i 12 h svakog dana na Tamarin plaži. Naravno na svakom ćošku se nude organizovani odlasci na kojima lokalni meštani vode turiste čamcima do samih delfina, ali to baš i nije preporučljivo jer ove divne životinje ne vole buku i kada ih okruži mnoštvo čamaca one u grupama plivaju u suprotnom pravcu od čamaca i idu ka dubljim vodama, pravi način za obilazak delfina bi bio ovaj sa slike ispod (ko je naravno vešt u tome). 

Nakon kraćeg odmora i pauze na kojoj smo isprobali njihovo tradicionalno jelo dhol puri (koje je u stvari neka vrsta malo debljeg testa sa graškom, njihovom mešavinom začina i čilija) put smo nastavili dalje ka malom seocetu Chamarel koje je najpoznatije po svojim atrakcijama :zemlji sedam boja, vodopadima i black river nacionalnom parku. Mesto koje svakako treba posetiti gde pored ovih prirodnih fenomena ,mogu da se vide i džinovske kornjače koje su stanovnici ovog ostrva. Da bi se stiglo do Chamarel-a mora se ići putem koji se zove piton road (ne zato što na njemu ima pitona) već zato što je isti izuzetno vijugav i dugačak, na kojem uz put može da se pojavi i mali majmunčić, kao što se pojavio tačno ispred naših kola držeći u rukama ručak od tog dana.

Narednih dana smo vreme posvetili i plaži kod Le Morne planine (na zapadnoj strani ostrva) koja je izuzetno vetrovita i najpoznatija za kite surfing, na kojoj se redovno održavaju takmičenja i gde ljubitelji ovog sporta u velikom broju dolaze iz celog sveta. Većinu našeg vremena mi smo proveli na zapadnoj strani ostrva i Flic n Flac plaži, ali svakako moram pomenuti i plažu na severnoj strani ostrva Grand Baie koja je takođe prelepa i na kojoj ima mnogo više mesta za uživanje u noćnom životu (kafića, klubova) u odnosu na zapadnu stranu.

Poslednji dan našeg odmora na ostrvu ostavili smo za posetu čuvenom Casela parku koji je takođe smešten na zapadnoj strani ostrva, svega 15ak minuta vožnje od Flic n Flac plaže, i koji je za ljubitelje životinja spremio pravu safari avanturu gde možete maziti zebre, voziti segveje oko nojeva i nosoroga, hraniti žirafe, jahati kamile, pa čak imati i interakciju sa divljim mačkama poput lavova, geparda i tigrova.Vreme je naravno prošlo i brže nego što smo očekivali, a nama ostaju divne uspomene i nada da ćemo opet imati sreću i privilegiju da posetimo ovo jedinstveno i prelepo ostrvo.

 

Tekst i fotografije: Milica Bilbija

Ostali postovi

Podelite sa nama iskustva sa Vaših putovanja. Pošaljite nam tekstove i fotografije na blog@teleporter.rs Najbolje reportaže biće objavljivane na sajtu.