Grad obojen vedrinom i zagonetnim nasleđem Inka

Ocena:
2.8/5
od 12 čitalaca

Zašto ćete poželeti da ponovo posetite Kusko

 

Da li vam se ikad desilo da upoznate kulturu toliko drugačiju, u zemlji tako dalekoj i stranoj, a ipak vas potajno prati osećaj kao da vam je sve odnekud poznato?

Teško je dočarati tako oprečan utisak, pogotovo ako ste prvi put u gradu kao što je Kusko. Prestonica imperije Inka u samom je vrhu liste najposećenijih destinacija Perua, i to sa razlogom. Jedva veći od Beograda, Kusko je grad u kome se sastaju i sinhrono dišu mistika i atrakcija, jednostavnost svakodnevice i duh civilizacije čije nasleđe pobeđuje zub vremena. Ali, zasluge tome ne pripadaju samo Inkama. Osim bliskog susreta sa ovom dalekom i nedokučivom kulturom, u potpunosti će vas osvojiti nestvarna ljupkost pitomog južnoameričkog gradića.

Prvi susret sa rustičnom peruanskom oazom

Pre nego što se iz Lime ukrcate na avionski let za Kusko, jedno praktično upozorenje: pripremite se za potencijalno neugodan doček. Usled promene nadmorske visine, nakratko biste mogli osetiti simptome slične gripu. Malaksalost, glavobolja, vrtoglavica ili blaga mučnina uobičajene su reakcije na nizak vazdušni pritisak karakterističan za ovo podneblje. Budući da se sam grad nalazi na nadmorskoj visini od 3.399 metara, eventualni problemi sa disanjem potrajaće i do nekoliko dana dok se organizam ne navikne na proređen vazduh.

Druga opcija je da prvu pomoć potražite čim kročite na aerodrom Alehandro Velasko Astete, i to od lokalnih trgovaca. Od njih možete kupiti i odmah sažvakati sveže listove koke čije prirodno stimulativno dejstvo, ako je verovati iskusnim turistima, ublažava efekat nagle visinske promene. Sem toga, privikavanje će vam olakšati i izuzetno prijatna klima. Temperatura od prosečnih 15 do 20°C ne varira mnogo tokom godine, s tim da su godišnja doba u odnosu na severnu hemisferu ovde „naopaka“: letnji period (od novembra do aprila) Peruanci nazivaju kišnom sezonom, a zimski (od maja do oktobra) sušnom.

 

 

Nakon navikavanja na atmosferske razlike, istinsko buđenje čula sledi čim koraknete ulicama Kuska: zvuci, boje i mirisi, ležernost na licima prolaznika i ulice koje u isto vreme plene izobiljem i skromnošću. Šetnja uzanim uličicama odaje utisak kao da je sve oko vas nekako malo i skučeno, a opet bezgranično i široko. Blagi kontrast između onoga što vidite i doživljavate daje ovom gradiću posebnu draž. Štaviše, i on sam kao da odaje svoju posebnu, autentičnu ličnost. Odišući individualnošću prema kojoj je nemoguće ne osetiti divljenje, na ulicama Kuska se jednostavnost sastaje sa živopisnošću: od fasada višespratnica tesno načičkanih jedna do druge, do svakodnevnog gradskog ritma obojenog tipičnim latinoameričkim temperamentom.

Enigma drevne civilizacije Inka

Spram uobičajenog života njegovih stanovnika, Kusko je grad u kome i dalje žive tragovi naroda koji su ga stvorili. O tome ćutke svedoče zidovi od kamenih blokova koji su s neverovatnom preciznošću naslagani tako da i bez trunke maltera opstaju već 8 vekova. Ipak, tajne veličanstvene arhitekture Inka nikada nisu potpuno razotkrivene, kao ni tehnike kojim su savršeno uklapali kamenje pri izgradnji. Nasuprot njih, arhitektura španskih graditelja nešto je novijeg datuma, a ova neobična simbioza zaslužna je za arhaičnost kojom Kusko osvaja na prvi pogled.

Razlog tome je i to što su Inke bile naprednije od ostalih naroda svog vremena. Kao neprikosnovene diplomate, teritorije su većinom osvajali ne posežući za oružjem. Stoga je posebno interesantno da nisu imale pismo, već takozvane kipuse – poseban način beleženja uz pomoć kanapa na kojima su se vezivali čvorovi. Ali, nisu svi umeli rastumačiti ove nesvakidašnje pisanije – to su mogli samo kipukamajoci, odnosno ljudi koji su ih pravili.

 

 

Pritom, neke od najčuvenijih tekovina Inka nalaze se na svega par desetina kilometara od Kuska. Bez imalo preterivanja, Izgubljeni grad Maču Pikču i Sveta dolina – ili Urubamba, kako se još naziva – mesta su koja odaju utisak kao da ste upali u kadar naučnofantastičnog filma. Preciznije, u naučnu fantastiku sa elementima vesterna, jer se u Svetoj dolini još uvek nalazi mnoštvo indijanskih sela. Urođenici nastavljaju da održavaju način života svojih predaka, čemu je svakako zaslužna specifična klima koja savršeno pogoduje poljoprivrednim kulturama. Pojedine od njih, kao što je peruanska maka, čak su poslednjih godina brzinom svetlosti osvojile ostatak sveta, i to ne samo zbog svog egzotičnog porekla, već i dokazanih blagotvornih efekata na zdravlje.

Nestvarne boje Kuska i vedrina koja razoružava

Spram mističnog nasleđa Inka, specifičan duh Kuska odaje još jedan pomalo nesvakidašnji utisak. Iako znate da ste na drugom kraju sveta, nemoguće je u ovom gradu osetiti se kao stranac. Naprečac će vas osvojiti ljudi sa čijih lica osmeh retko silazi. Njihova spontanost i vedrina zrače neverovatnom pozitivnom energijom, i nećete se moći oteti utisku prihvaćenosti i pripadanja.

 

 

Štaviše, žitelji gradića ušuškanog u dolinama Anda neobično su topli i predustretljivi. Čini se da je tome zaslužna i skromnost na koju su oduvek navikli: naime, Kusko je, poput celog Perua, relativno siromašna sredina. Osim bogate kulture i tradicije, ovde nećete videti mnogo luksuza. Ali sve što imaju, stanovnici brižljivo neguju sa osećajem ljubavi i ponosa. Ovi su ljudi vrlo posvećeni radu, a ipak, kao da u svoj naporan rad unose lakoću i ležernost – bilo da spretno izrađuju prelepe suvenire ili pripremaju tradicionalna peruanska jela.

Zato će vas njihova prostodušnost odmah razoružati. Na primer, posetite li gradsku pijacu San Pedro, očekujte da vas salete prodavci koji se utrkuju da kupite baš njihove suvenire, ili da baš kod njih pojedete salchipapas – tradicionalni fast food sa pomfritom, prženim kobasicama i pikantnom kupus salatom. Brbljivi trgovci u nedogled će se cenjkajti oko cena, a vi ćete se pitati kako uopšte uspevaju da išta zarade. Ipak, pripremite se da prethodno iskusite i nesvakidašnju invaziju boja, mirisa i ukusa na koje vaša čula nisu navikla.

 

 

I to je samo deo slikovite svakodnevice zbog koje ćete se osećati kao kod kuće. Slična atmosfera sačekaće vas i na čuvenom trgu Plaza de Armas, gde svakodnevno šetaju ljudi koji ponosito nose svoje nasleđe. Osim žena u tradicionalnim nošnjama sa uticajem kultura Španaca i Inka, uobičajen prizor su i alpake – preslatke životinje slične lami koje su ovde vrsta domaćih životinja. Ovi „šareni“ ljudi bi vas u prvi mah donekle mogli i zbuniti, pogotovo ako prozbore vama čudnim i nepoznatim jezikom. Još jedan praktičan savet: obrati li vam se ko rečima „Imajnalja kašanki?“ (Imaynalla kashanki?), nasmešite se i uzvratite: „Njukaka aljiljan kani!“ (Ñuqaqa allillan kani!).

Ove dve neobične fraze u prevodu znače „Kako si?“ i „Dobro sam“. Naime, pored španskog jezika u Peruu se službeno upotrebljava i kečua, domorodački jezik Inka. Budući da većinsko stanovništvo (do 45%) čine indijanski starosedeoci, kečua jezik ćete često čuti na ulicama Kuska.

Susret magije i jednostavnosti – od nesvakidašnjih ukusa do bajke o zlatnom štapu

Pored ovih neobičnih prizora, sam centar Kuska i Plaza de Armas odaju tipičnu gradsku sredinu: od muzeja, marketa i galerija, do restorana sa tradicionalnom kuhinjom. Verovatno najpoznatiji među njima je Morena Peruvian Kitchen iz koga nećete izaći gladni čak i da niste preveliki entuzijasta po pitanju jela neobičnih naziva i sastojaka. Uzgred, i tradicionalna peruanska hrana je posebna priča. Pojedini specijaliteti – poput pečenih i prženih morskih prasića (Cuy) ili lokalne verzije pileće supe (Chiri Uchu) – zaista bi se mogli naći u kategoriji „nije za svakoga“. Sve u svemu, izbora ne manjka ni za gastronomske avanturiste, ali ni za one po prirodi opreznije i nepoverljive.

 

 

Druga strana trga Plaza de Armas je ona gde se uobičajeni gradski ritam susreće s vekovnim nasleđem Inka. Tek se ovde uočava koliko žitelji Kuska uistinu drže do tradicije, istorije i kulture. Kao jedna od najvažnijih lokacija na kojoj su se sastajale Inke, Plaza de Armas odaje tragove drevnih svetilišta, odražavajući autentičnost imperije koje više nema. Pa opet, iako ih doživljavate na retko neposredan način, svedočanstva i legende ovog naroda i dalje će vam se činiti nestvarnim. Jedna od takvih je i priča koja kazuje da su pre mnogo vekova, oko godine 1300., iz jezera Titikaka izronili Manko Kapak, utemeljitelj i prvi vladar Inka, i boginja Mama Oklo. Našavši se na Ostrvu Sunca i Meseca, uputili su se ka severu tražeći mesto za svoj dom. 500 kilometara kasnije, Manko je zastao i zabio svoj zlatni štap u zemlju. Istog trenutka zemlja ga je progutala, a na tom mestu stvoren je grad Kusko, prestonica civilizacije Inka.

Koliko je verovati mitologiji, do kraja će ostati nedokučivo. Ipak, dodate li ovom skromnom gradiću prstohvat bajkovitih predanja, dobijate magiju kojoj je nemoguće odoleti. Kao zaštitni znak Kuska ostaje naizgled nespojivi kontrast jednostavnosti i egzotike, pa sve i da mu se nikada više ne vratite, ostaće vam u sećanju još dugo nakon što ga napustite.

Tekst i fotografije: Dragan Vuković.

Ostali postovi

Podelite sa nama iskustva sa Vaših putovanja. Pošaljite nam tekstove i fotografije na blog@teleporter.rs Najbolje reportaže biće objavljivane na sajtu.