Kosovo i Metohija - svedočanstvo vere u Boga

Ocena:
4.1/5
od 14 čitalaca

Po ulasku na Kosovo jutro smo presreli u selu Babin Most, na brdu na kom je po predanju knez Lazar Hrebeljanović, uoči Kosovskog boja, na Vidovdan 1389. godine poslednji put večerao sa svojim vojnicima. Između kosovskog mita i današnje stvarnosti preostalih 120 srpskih domaćinstava i pravoslavna crkva sa ostacima oltara iz 14. veka i dalje tvrdoglavo svedoče o snazi srpskog duha i sveprisutnoj veri u Boga.

Nakon dugog i napornog puta iz Beograda,Gazimestan predstavlja neverovatan izvor energije; doživljavao sam ovo sveto polje kao more, kao živ organizam. Sa nama je bila jedna žena, koja je dovela sa sobom maloletnu ćerkicu, i ona je zračila duhovnošću i molitvom. Činilo mi se da je vreme stalo ovde zauvek, kao da sam u svemiru...

U Crkvi Svetog Nikole u Prištini sam pored izlaza našao mali ruski samovar sa vizantijskim orlom i osetio sam da je tu na pravom mestu, mali podsetnik o povezanosti Rusije i Srbije u Hristu, kao da su dve glave jednog tela. Iza samovara se vidi stari reljef koji me je podsetio na crteže u starim grobnicama Kelta u Irskoj, tako da sam znao da sam i ja, kao polu Irac, ovde na pravom mestu.

Unutar manastira Gračanica osetio sam drevni šapat sjajne prošlosti Srba i video ogromno poštovanje koje ovdašnji žitelji imaju prema svojoj istoriji. Skoro osam vekova Gračanica postoji i molitva je postala neotuđiv deo ovog vazduha, poput kiseonika. Ne postoji puno stvari napravljenih ljudskom rukom, koje bi bile jednako lepe kao priroda, ali freske crkve presvete Bogorodice u Gračanici lepe su kao same zvezde na nebu.

 

Sveštenik iz Prizrenske Bogoslovije nam je ispričao kako su otkrili fresku Bogorodice Ljeviške. Srpski vojnici koji su se povlačili preko Kosova tokom Prvog svetskog rata ‘slučajno’ su našli ovu fresku na zidu prizrenske crkve koja je nekada bila džamija. Pomolili smo se i pevali smo pesme vladike Nikolaja Velimirovića, okruženi neizrecivom lepotom i neobičnošću fresaka napravljenih u najboljoj vizantijskoj tradiciji.

Iz Prizrena smo krenuli ka manastiru Svetih Arhangela, zadužbini Cara Dušana Silnog. Monasi su nama objasnili da je cela planina bila veliko naselje Srba sa manastirom u dolini gde se i danas vide ruševine carskog Dvora. Manastir je bio mnogo puta napadan tokom devedesetih godina, a i kasnije, a nemački vojnici su u nekom trenutku tu čak imali i svoju bazu. Danas su tu novi konaci i trpezarija, kao svedoci opstanka, neprestane borbe srpskog naroda i snage Krsta.

 

Crkva manastira u Zočištu je 1999. bila potpuno srušena i monasi su morali ponovo da je izgrade i oslikaju. Stigli smo upravo na vsenoćno bdenije i služba je trajala skoro tri sata, a toliko je ljudi bilo unutar crkve da su neki stajali i napolju.Atmosfera molitve svima nama je darovala toplotu i blagodat u srcu. Osetio sam da je svako od nas zaista učestvovao u bogosluženju i setio sam se reči svetog Justina Popovića: „u svetosavskoj filozofiji život jeste neprekidno služenje Bogu, jer je ceo svet veličanstveni hram Božji“. U tom trenutku potpuno sam verovao u to!

Sledećeg jutra smo od Velike Hoče krenuli put Visokih Dečana, u jednu od Ambasada Carstva Nebeskog u Srbiji. Posle liturgije monasi su nam dali blagoslov da možemo da fotografišemo unutrašnjost crkve.Već je prošlo devet i, po zamisli arhitekte, crkva je bila osvetljena sa juga. Odmah do prozora je freska loze Nemanjića, kao podsetnik o korenima srpskog naroda i značaju pravoslavne vere za Srpstvo. Video sam i mošti Stefana Dečanskog i njegove ruke sa čistim prstenovima,što me je navelo na pomisao da je zlato ostalo netaknuto zbog mučeništva svetog Stefana...

 

U Pećkoj Patrijaršiji me je najviše potresla ogromna freska Svetog Nikole na zidu pored ulaza u crkvu. Sveti Nikola je, inače, i pokrovitelj putnika, a njegov surovi pogled u daljinu bio je toliko neobičan, a opet i toliko pun smisla... Svetac je duboko u molitvi i u stanju posmatranja Boga, dok njegov pogled kao da poziva svakoga od nas da mu se pridruži.

Pred kraj našeg sadržajnog putovanja svratili smo u jedno povratničko selo, Osojane. Lokalci su zvonili u crkvena zvona čim smo došli, sijalo je sunce i bila je atmosfera praznika i sretenja. Posluženje smo dobili u parohijskom domu i dok su nam devojke pevale metohijske pesme, mi smo plakali... Na izlazu nam je sveštenik rekao ‘dobro smo mi, deco, ako VAMA nešto zatreba, samo recite’. Devojke su nas otpratile do autobusa, izgrlivši nas pred polazak sa suzama u očima. Tada sam razumeo da nisu samo crkve i manastiri bitni na Kosovu i Metohiji, već i ljudi, svako ko ostaje i opstaje ovde, jednako je svet i treba ga čuvati kao zenicu oka.

 

Na kraju, želim da kažem da nisam sa ovih prostora; majka mi je Ruskinja a tata Irac. Kroz ljubav prema istoriji i veru u Boga osetio sam povezanost sa Srbima i Srbijom, zbog čega sam i otišao na Kosovo i Metohiju da svojim očima vidim mesto o kom su napisane bezbrojne pesme. Iako smo tamo proveli samo 36 sati, još uvek sam pod utiskom i zauvek ću biti...

Tekst: Jason Gerard Mac Cárthaigh

Ostali postovi

Podelite sa nama iskustva sa Vaših putovanja. Pošaljite nam tekstove i fotografije na blog@teleporter.rs Najbolje reportaže biće objavljivane na sajtu.